Učiteljica Kristina Krolo
O Željku Majoru – Čačinčaninu, hrvatskom branitelju
Željko Major bio je sudionik Domovinskog rata, pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi, vukovarski branitelj, mlad čovjek, naš Čačinčanin. Željko Major rođen je 23. 12. 1960. godine u Čačincima. Mještani su ga poznavali po nadimku Mađar. Bio je naočit mladić vedre naravi i dobar prijatelj. Otac Stjepan – Pišta i majka Marica usadili su mu u srce ljubav prema domovini Hrvatskoj.
Radio je u Zagrebu, ali je redovito dolazio u svoje voljene Čačince. Kad je počeo Domovinski rat, pridružio se 1. gardijskoj brigadi Tigrovi. Prije odlaska u Vukovar došao se na brzinu, u trku, pozdraviti s roditeljima, bližnjima, susjedima, prijateljima. Otišao je naš Mađar tog jesenjeg dana pun borbenog poleta i velikog hrabrog srca. I više se nije vratio. Sa strepnjom i nadom pratila su se događanja u Vukovaru i bespoštedna i hrabra borba vukovarskih branitelja. Stiže vijest da je Mađar ranjen. Ubrzo nakon toga dolazi 18. studeni 1991. godine. Bio je to najteži i najbolniji dan za Vukovar, njegove branitelje, ranjenike i stanovnike. Zvjerski duh osvajačkog i nepoštenog rata mahnito je vijao krvavim vihorom i sijao užas i smrt. Mađaru se gubi svaki trag. Izmjenjuju se nada i očaj, ponos i tuga. Napokon je pronađen i ekshumiran na Ovčari.
Njegovi posmrtni ostaci konačno su našli svoj mir i pokopani su u rodnim Čačincima. Svake godine 18. studenog prisjećamo se njegove žrtve, odajemo mu počast i zahvalnost. Dragi naš Mađar, Čačinci se ponose tobom.
O Omeru Šiloviću – Čačinčaninu, hrvatskom branitelju
Omer Šilović rođen je 13. 8. 1966. godine. Živio je s roditeljima Josom i Katom i trima sestrama. Bio je visok, vitak, imao je crnu kosu, male crne brkove i crnu bradu. Bio je vrijedan i veseo mladić.
Osnovnu školu pohađao je u Čačincima, a srednju školu u Orahovici. Jedan dio svog života živio je u Bukviku, a zatim se s obitelji preselio u Čačince gdje su ostali živjeti. Jedno je vrijeme radio u PP-u Orahovica, a zatim je radio u poduzeću Voće iz Orahovice sve do početka Domovinskog rata kada odlazi u obranu Hrvatske. Borio se na mnogim ratištima. Bio je pripadnik 132. (našičke) brigade Hrvatske vojske sve do svoje pogibije 24. 6. 1992. godine u Grebnicama u Bosni i Hercegovini. Udruga HVIDR-a Orahovica svake godine organizira tradicionalni Memorijalni boćarski turnir u čast poginulim hrvatskim braniteljima Omeru Šiloviću i Ivici Takaču na boćarskom igralištu Boćarskog kluba Dalmatinac u Bukviku. Uoči Memorijala, polaganjem lampiona i cvjetnih aranžmana te posjetom njegovom grobnom mjestu na mjesnom groblju u Čačincima, odaje se počast ovom našem poginulom branitelju.
Moja ulica u Bukviku dobila je naziv Ulica Omera Šilovića. Na taj način on ostaje u našem sjećanju. I ja ovaj rad posvećujem čovjeku koji je volio svoju domovinu Hrvatsku i za nju je dao svoj život. Hvala mu.
Omer Šilović bio je moj susjed, ali ne kao drugi. Bio je osoba koja je svakome ostavila trag na srcu. Priča njegovog života je priča odanog ratnika, sina, brata, prijatelja, a na kraju i žrtve.
Omer je kao dječak bio susjed mojoj obitelji. Moj otac i moja teta su s njim bili najbliži. Bili su prijatelji kao djeca, a takva se prijateljstva pamte. Živio je u kući sa svojom obitelji: majkom, ocem i sestrama. Osim njega, s mojom obitelji je dane provodio i njegov slijepi otac koji je svaki dan s bakom i djedom gledao vijesti. Dane su zajedno provodili u bezbrižnosti, ali 1991. godine to se mijenja. Iako je bio mlad Omer je u ratom zahvaćenoj domovini čuo poziv u pomoć. Domovina je trebala pomoć. Pošao je iako su svi bili protiv te ideje jer su znali da postoji velika opasnost za njegov život. On se svima usprotivio, spakirao je stvari i uputio se na ratišta. Putovao je s ostalim vojnicima koji su učinili isto, ostavili obitelj iza sebe i otišli braniti domovinu ne znajući da će ondje ostaviti zadnji dah. Omer je poginuo. Tuga je bila ogromna. „Više ga nema…“ Ta je rečenica slamala sva srca. Sve što je preostalo bila je nada da će pokucati na prozor bar još jednom, da će zakoračiti u dvorište. Majka mu je bila neutješna, otac isto, sestre, kao i svatko tko ga je poznavao. Suze su tekle. Njegova smrt bila je gubitak svih nas. Omer je postao heroj. Sada on živi u našim srcima, u našim pričama, jer on nije samo običan čovjek, Omer je bio borac, heroj, borio se za našu slobodu.
Danas on nije samo ime na spomeniku, on nije samo priča. On je simbol hrabrosti, simbol odanosti i vjere. Vjerovao je u slobodu, čak pod cijenu vlastitog života. Svi ćemo pamtiti njega kao osobu i kao žrtvu.