2015-12-03 08:41:06

Terenska nastava u Vukovaru

 

Od Čačinaca do Vukovara - putopis

Jutro, rano jesenje jutro… Na nebu još ni traga suncu, a mi stojimo ispred škole i čekamo, čekamo nestrpljivo, ali opet suzdržano. Iščekivanje je svake minute sve veće, a svoj vrhunac doseže u 06:57 sati kada dolazi autobus kojim smo putovali sve do Vukovara. Posljednje upute nastavnika i napokon, krećemo. Iako umorni zbog ranog buđenja, osmijeh i veselje sve su što se čuje. U ponekim smo trenutcima pomislili da nas i Vukovar čuje koliko se veselimo tom putovanju. I napokon, autobus se zaustavlja. Prvo nam je odredište bila vojarna gdje nas je dočekao naš vodič Marin Adžaga, tamo su nas dočekali lunch-paketi i krenuli smo na predavanje o Domovinskom ratu koje je trajalo tri sata. Nakon predavanja uputili smo se prema dvorcu obitelji Eltz koji je obnovljen i sada je muzej. Dvorac je tijekom rata bio u potpunosti uništen, no odlučili su ga obnoviti, danas je poznat i po tome što se u jednoj od prostorija odvijaju manja vjenčanja. Tada smo se uputili prema Bijelom križu koji se nalazi na ušću rijeke Vuke u Dunav; sastoji se od dvije vrste kamena, kao podstava je izrađen pazinskim kamenom a sami je križ izrađen od bračkog kamena, autor mu je Šime Vidulin, dok na dijelu Pazinskog kamena piše slavan stih: "Navik on živi ki zgine pošteno". Nakon toga imali smo malo slobodnog vremena i zatim otišli u restoran na ručak. Siti smo se uputili prema vukovarskoj bolnici koja je neke učenike ganula i do suza. Vukovarska bolnica bila je najstresniji dio za većinu učenika jer je podrum bolnice u potpunosti netaknut, samo su ljude zamijenile plastične lutke omotane zavojima. Simbol bolnice koji se nalazi iznad samog ulaza u bolnicu crveni je križ s rupicama na ponekim mjestima. Nakon posjeta bolnici već je bilo 17:00 sati pa smo se uputili prema hostelu koji se nalazi u Borovom Selu kako bismo se prijavili i ostavili stvari. Svatko je dobio svoje ključeve, u sobi nas je bilo dvoje. Odnijeli smo stvari i nakon 20 minuta morali smo se spustiti dolje jer smo imali zakazan posjet Vučedolskom memorijalnom muzeju na Vučedolu. Vučedolski memorijalni muzej  ukratko nam je pokazao kako su ljudi tada živjeli, čime su se hranili i kako su uopće preživljavali. Kada je razgledavanje završilo, došli smo u sobe i nastavnik Vjekoslav Palatinuš i nastavnica Josipa Mališ su nas izveli kako bismo se zabavili i zapamtili taj dan i putovanje. Lijepo smo se proveli i došlo je vrijeme da se svatko uputi u svoju sobu i bude odmoran za sljedeći dan jer nas je i tada čekalo puno napornog, ali i zanimljivog druženja i razgledavanja. Za prvi dan su očekivanja učenika naše škole bila zadovoljena, no čekao nas je još jedan dan da bismo mogli podvući crtu ispod svega i donijeti zaključak kako smo se sveukupno proveli. Sljedeći dan nije bio naporan poput prvoga, ali smo isto tako mnogo toga naučili. Ujutro smo imali doručak i nakon toga je počeo posljednji dan u gradu Vukovaru. Pomalo smo bili tužni, ali taj posljednji dan smo iskoristili najbolje što smo mogli. Zabave je bilo i previše, a osmijesi na našim licima bili su neizbježni. Nakon doručka smo se uputili prema vojarni gdje nam je jedan vojnik ispričao sve o Domovinskom ratu iz svoje perspective. Ukratko nam je opisao kako se trebamo čuvati od bombi, na koji sistem radi određena bomba i autobus u kojem su se vozili i u kojem su spavali. Nakon vojarne smo krenuli prema Ovčari, no na putu do tamo  posjetili smo Groblje tenkova gdje nam je jedna gospođa održala kratko predavanje. Razgledavanje nije bilo moguće jer se dio obnavljao pa smo se u vrlo kratkom roku uputili prema Ovčari, jednom od najstresnijih mjesta u Vukovaru. Na Ovčari nam je održano predavanje koje je u nama probudilo osjećaje straha i nesigurnosti. Bilo nam je nezamislivo kako su tamo odvodili ljude i mučili ih, a na kraju i ubijali. Ovčara nam je bila posljednja stanica razgledavanja tog dana i krenuli smo na ručak. U 14:30 smo završili s ručkom i uputili se na mjesto gdje smo prvi dan imali predavanje kako bi dva odabrana učenika sudjelovanjem u kvizu pokazala koliko su slušala i koliko su ustvari ta dva dana bila  važna za njih. Našu su školu predstavljali Martina Goluska i Marko Margetić. Nažalost, naša škola bila je posljednja, što ne znači da smo bili loši, samo su drugi bili malo bolji. Prvi dan nam je vodič rekao da ćemo se kući vratiti sa samo jednim osjećajem i imao je pravo, ponos. Ponos je jedina stvar koju smo osjećali u našim srcima nakon povratka kući, ponos na one ljude koji su branili našu zemlju i žrtvovali svoj život kako bi spasili sve nas. Bez obzira što je pad Vukovara predviđen za samo dva dana, ljubav prema Domovini bila je jača i pomogla je da Vukovar izdrži 40 puta duže. Ima jedna poslovica koja kaže :" Heroji nisu umrli to je samo zabluda, oni i dalje žive u gradu palih anđela" što je potpuna istina jer se ne može opisati taj osjećaj kada slušaš kako se to sve događalo, pogledaš pokoji dokumentarac i uđeš u dubinu svojih misli. Nama je to sve grozno i nezamislivo, no nažalost to je prije 24 godine bila ljudska stvarnost, ljudima je bilo važnije ratovati, a zbog čega? Ne znaju ni sami, htjeli su postići neke stvari ubijanjem na tisuće ni krivih ni dužnih ljudi. Za ta bića koja su za vrijeme Domovinskoga rata uništili sve o čemu su pošteni ljudi sanjali očito vrijedi slavni citat :"Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna je statistika.”

 

Melani Drenski 8.b

 

 


Osnovna škola Antuna Gustava Matoša Čačinci